U oba slučaja, kada dijete napravi dvanaest grešaka u diktatu i kada im smanji broj na osam, dobiva dvojku. Unatoč poboljšanju od četrdeset posto.

Ali niti jedna živa duša, osim nas samih, ne može znati koliko nas je koštao ovaj ili onaj rezultat.

U doba briljantnog instagrama, super uspjeha, super obrva, trepavica i zarade, gotovo sva naša postignuća djeluju previše skromno – niti privlače pretplatnike, niti vise na zidu.

Izvukao sam 70-satni kurikulum, donacije iz kazališta, koncerte i ležerne čajeve sa svojom obitelji, dok se u isto vrijeme netko odviknuo dvostruko više.

Napravio sam prvih pet sklekova nakon operacije, a netko je započeo svoj fitnes maraton.

Ja sam kćeri platio sate u konjičkom klubu, a netko je djecu poslao na studij u inozemstvo.

Siguran sam da možete nastaviti ovaj popis.

Jedan moj poznanik, koji dolazi iz nevjerojatno traumatičnog djetinjstva, nakon dugogodišnjeg sukoba sa svima i svačim, uspio je ostati na poslu. Jednostavan posao s malom plaćom. Za nju je ovo olimpijsko zlato najvišeg standarda.

Druga žena s autoimunom bolešću održava i sina i staru majku, a sam Bog zna koliko boli mora podnijeti dok vozi u špicu, puni stolove i peče piletinu za sutra.

Naš svijet, toliko neosjetljiv na sve što nema prefiks “preko”, zapravo je pun herojskih djela. Nevidljiv, nečujan i stoga ništa manje vrijedan.

Stoga sam siguran da sebi nešto dugujemo.

Moramo primijetiti svoja postignuća. Moramo ih prihvatiti s ponosom, ne dijeliti ih na važne i nevažne i ne pridruživati ​​se onima koji uvjeravaju da se nema čime ponositi. U sebi bismo trebali njegovati osobni sustav mjera i utega, kako se više ne bismo usredotočili na tuđi.

U suprotnom, svaki naš uspjeh utopit će se na globalnoj gomili diskontiranih napora koje ulažu ne-Maske, ne-Zuckerberg, ne-Merkeli, a rezultat sljedeće godine bit će tužan “nije mrtav, i u redu”.