Krizno vrijeme je posebno. Ne, neću danas govoriti o mogućnostima koje nam se otvaraju. Koje su mogućnosti ako je cijelo tijelo okovano strahom? Ako nije jasno što će se sljedeće dogoditi, ako se ne naziru optimistični izgledi? Ako je novca manje, ali cijene su porasle nekoliko puta? Ako imate obveze u obliku hipoteka i kredita, ali nemate čime platiti? Kakva je to ženstvenost kad nema što za jesti?

To je istina. Mnogi su se s tim susreli, a većina to nije očekivala. Kao uvijek. I sada posvuda možete pročitati dvije vrste članaka s predviđanjima o budućnosti. Prvi kažu da se ništa dobro neće dogoditi, bit će samo gore. Potonji su uvjerljivi da će uskoro postati bolji i svi odjednom. No najvjerojatnije je i jedno i drugo pogrešno. Kriza se već odužila. A kraj se još ne nazire. I treba nekako živjeti.

Možete se pretvarati da se ništa ne događa, ali anketa mojih čitatelja pokazala je da je kriza zahvatila većinu njih, i to prilično ozbiljno. Nekome je propao posao, netko je dobio otkaz, mnogi imaju manje mogućnosti, a najveći pritisak povećavaju kreditne obveze. Svejedno, ovo se događa, to nas se tiče i nema bijega. Ostaje samo prilagoditi se i preživjeti. Jer samo živjeti je teže.

U posljednjih godinu dana ljudi na ulicama postali su napetiji i ozbiljniji. Ali općenito, prosječna temperatura u bolnici raste, ljudi su ogorčeni. Posebno žene. I što im još preostaje? Kad nema koga zaštititi, a onaj tko se mora štititi sa svom željom može učiniti malo?

Strah je opasan, paralizira, sputava. Nemoguće je stvarati u strahu, nemoguće se opustiti u njemu. Dok se ne opustite, ženska energija neće teći tijelom. Strah nas zasljepljuje i prestajemo trezveno razmišljati, vidjeti mogućnosti i vidjeti dobre stvari.

Žena obično živi sa strahom na sljedeće načine:

Postaje agresivna i napada sve.
Nažalost, sada ih ima jako puno. Svi grizemo na ovaj ili onaj način – samo idite negdje na društvene mreže i pročitajte komentare koje žene pišu. Koliko ima žuči i ljutnje, koliko boli ima u svemu. I nije pitanje da su ti komentatori ljuti na one koji komentiraju. Nikako. Jednostavno su nepodnošljivo teški i bolni, pa stoga napadaju sve koje sretnu. Da mu pružim veliki teret svojih emocija. I također – tako da nije mogao prvi napasti.

Bježi od problema i skriva se negdje i u nečemu.
Jedna djevojka nije htjela riješiti problem s poslodavcem. Nije joj mogao pristupiti, a ona namjerno nije podigla slušalicu. Samo nisam htjela raditi. Običan šef bio bi odmah izbačen i bez osobne prisutnosti. Ali ovaj ju je iz nekog razloga pokušao pronaći, čak joj je neko vrijeme nastavio isplaćivati ​​dio plaće. Ona mu je kao zaposleniku bila jako važna. No, umjesto da mu je otvoreno rekla da odlazi, djevojka se skrivala nekoliko mjeseci, bojala se javiti se na telefon ako ima nepoznat broj, nije odlazila na svoja omiljena mjesta, bojeći se da će je tamo pronaći. Također ju je mučio osjećaj krivnje kada je novac pao na karticu na dan isplate. I tako dalje, nekoliko mjeseci je izbrisano iz života. I sve zašto? Bila je jako umorna od posla i htjela je da njen šef to shvati i sam je otpusti.

Usput, to često radimo u obiteljskom životu, ne primjećujući poteškoće, bježimo od potrebe donošenja odluka. Netko bježi od svog omraženog muža ljeti na selo pod izlikom „ovo je bolje za djecu“, netko bježi od obiteljskih problema na posao, netko skriva svoje prave osjećaje, ispunjavajući svoje dužnosti stisnutih zubi. No problem se ne rješava. Strah neće nigdje otići. Sve dok mu ne pogledaš u oči.

Prekrivena je apatijom i depresijom, i uronjena je u njih. Drugi način života sa strahom je patnja u bilo kojem obliku. Postaje ameba posteljnog tipa, jede iznimno slatko, jer se to na neki način opušta. Ne ide nikamo, naslađujući se detaljima svojih gubitaka i tuge, ne pokušavajući ništa promijeniti. Općenito, ljudi su podijeljeni u dvije kategorije – oni koji se očajnički bore svim silama, koliko god mogu, i oni koji se “pretvaraju da su mrtvi”. Leže i spušta ruke, ništa se ne može promijeniti.

Ona poriče da uopće postoji problem. Izgleda kao druga opcija, ali htio sam to posebno istaknuti.

Već smo se toliko navikli puniti se „pozitivom“ da svoje bivše podnosimo sa napetim osmijesima i „sklapamo prijateljstva“, kad nas boli, jednako se čvrsto smiješimo, a kad se sve iznutra trese od straha, smirujemo se mantre: “Dobro sam” ili “Kriza je samo u glavi”. Kako ne biste svojim mislima privukli ništa loše, kako ne biste izgledali kao budala iza svega progresivnog čovječanstva.

Djeluje na muškarce, a često čak i dobro djeluje. Ali takve metode samo štete ženama. Prije nego što zalijepite osmijeh, očistite mjesto na kojem ga namjeravate zalijepiti. Odnosno, najprije živite svoj strah bez poricanja. Priznajte sebi da se bojite, da vas to plaši i uznemiruje. Da biste od nekud izašli, morate razumjeti polazište. Nema drugog načina. A onda, kad osjećaj proživite, možete se nasmiješiti i promijeniti stavove. Ne obrnuto.

Emocije su iste, načini reagiranja na nju su različiti. I svatko od nas ima svog „favorita“. Događaji su isti u životima različitih ljudi, ali su reakcije različite. Zašto? Zato što ti i ja odabiremo točno kako ćemo reagirati. Da, najčešće nesvjesno. Najčešće na stroju, jednom kad odlučite da tako trebate reagirati. Bez razmišljanja, neshvaćanja. Kao da se to događa samo od sebe. Depresija se gomila, iz grudi izvlačimo riku. Ali ne samo po sebi. Ovo je naša odluka – naša aktivna odluka ili pasivna kada idemo s tokom.

A budući da mi biramo reakcije, možemo se puno promijeniti. Barem – u vlastitoj državi. Da, promjena financijskih sposobnosti je uznemirujuća. Pogotovo kad se naviknete na određenu razinu života – i odjednom se morate nečega odreći. ali budimo iskreni, nije kobno. A to ne bi trebalo, na primjer, toliko utjecati na naš odnos s mužem. Ili naše samopoštovanje. I kakve to sve veze ima?

U financijski ograničenim uvjetima, jednom su naše majke uspjele sebi sašiti lijepu odjeću, raditi blagdane na stolovima za blagdane i stvarati udobnost kod kuće ni iz čega. Postali smo ljeniji na mnogo načina. Lakše je otići u kafić nego skuhati večeru. Lakše je kupiti gotovu haljinu nego je izmisliti i sašiti. Djetetu je lakše kupiti igračku u trgovini nego je napraviti vlastitim rukama. A i lakše je negdje proslaviti rođendan, samo ne kod kuće, kako kasnije ne biste oprali suđe i počistili.

Kriza u tom smislu može biti čaroban udarac za naš razvoj. Tako da ti i ja opet počnemo raditi ono što znamo, ono što volimo, ono što moramo činiti. Sjetite se svojih talenata i mogućnosti, steknite kvalifikaciju majstora kako živjeti dobro bez puno novca, učvrstite svoj odnos sa suprugom u “siromaštvu” i “tuzi”. Nije kriva tako beskorisna stvar, zar ne?